Dizajnerica interijera Kristina Šitum iz studija KS dizajn interijera otkriva što stoji iza osjećaja doma, zašto je rasvjeta najpodcjenjeniji element interijera i kako izgleda dobar prostor koji „diše“. U intervjuu progovara o osobnim vrijednostima, svakodnevnom radu i projektima koji mijenjaju perspektivu.

Kojim si pitanjem iznenadila klijenta na prvom sastanku, a pokazalo se ključnim za uspjeh projekta?

Na prvom sastanku uvijek se priča o funkcionalnom korištenju prostora i stilu uređenja. Razgovaramo o bojama, materijalima, budžetu, no pitanje koje klijenti ne očekuju je: „Što za vas znači osjećaj doma?“
Svi uvijek žele da im stan ili kuća budu estetski lijepo uređeni i funkcionalni, ali bitno je svaki prostor prilagoditi osobama koje će u njemu boraviti. Zato je važno dobiti informaciju kako se klijenti žele osjećati u vlastitom domu. Ako postignete da klijenti osjećaju da je prostor njihov, možete biti sigurni da ste obavili dobar posao.

Kako tvoj osobni tempo života utječe na način na koji pristupaš uređenju prostora drugih ljudi?

Današnji tempo života je jako užurban i stresan. Ljudi imaju puno obaveza i balansiraju između poslovnog i privatnog života. Isto je i kod mene, pa vrlo dobro znam koliko je bitno osigurati sebi malo mira i tišine.
Zato želim klijentima dati prostor u kojem će se moći opustiti nakon napornog dana. Ne volim pretrpane prostore koji zagušuju i zato uvijek pokušavam osmisliti dovoljno prostora za odlaganje kako bi interijer bio čist i prozračan. Volim jednostavnost, čiste linije i tople prostore, a klijentima uvijek preporučujem da unesu i dio sebe kako bi prostor imao, kako se kaže — dušu.

Što smatraš „nevidljivim luksuzom“ u interijeru — onim što korisnici često ne primijete odmah, ali im mijenja svakodnevicu?

Nevidljivi luksuz nema veze s novcem. To nisu materijali i boje, to je dobar dizajn koji olakšava svakodnevicu, a da toga niste ni svjesni.
Pravilan raspored svih elemenata koji pojednostavljuje funkcioniranje u prostoru, dovoljno prostora za odlaganje stvari, dovoljno utičnica koje su pozicionirane na pravim mjestima, pametno pozicionirana rasvjeta — glavna i ambijentalna — te vlastiti kutak za male rituale kao što su ispijanje jutarnje kave ili čitanje knjige.

Postoji li neka vrijednost ili osjećaj koji ti želiš da ljudi ponesu sa sobom kada prvi put uđu u prostor koji si osmislila?

Cilj mi je uvijek postići da klijenti pomisle: „Ovo je moj dom.“
Želim da interijer odražava njihovu osobnost i da bude njihovo utočište — mjesto gdje se mogu opustiti i zaboraviti na sve brige. Smisao uređenja doma je postizanje osjećaja pripadnosti i atmosfere u kojoj se ljudi osjećaju slobodno, ugodno i opušteno.

U kojim situacijama biraš ne dizajnirati nešto? Kad znaš da je bolje ostaviti prostor da diše?

U svemu, pa i u dizajnu interijera, ponekad je manje zaista više. Ne treba svaki dio stana biti popunjen, pogotovo ne odmah na početku.
Treba osmisliti sav osnovni namještaj za svakodnevno funkcioniranje, ali detalje poput manjih komada namještaja i dekoracija treba dodavati kroz duži period — kada klijenti već borave u prostoru. Zato volim ponekad ostaviti neki dio neiskorišten, kako bi dom mogao „rasti“ i popunjavati se s vremenom.

Koji je najpodcjenjeniji element dizajna interijera u Hrvatskoj danas — nešto čemu se ne daje dovoljno pažnje, a treba?

Najpodcjenjeniji element je svakako rasvjeta. Klijenti se uglavnom fokusiraju na namještaj, a zanemaruju ono što stvarno oblikuje doživljaj prostora.
Rasvjeta se često tretira kao „zadnja stavka“, ali rasvjetno tijelo značajno utječe na funkcionalnost i atmosferu. Dobra rasvjeta može potpuno transformirati prostor.

Kako se nosiš s kreativnim blokadama i trenucima kada inspiracija zakasni, a rokovi su blizu?

Znaju mi se dogoditi kreativne blokade, ali tada se pokušavam prisjetiti osjećaja koji želim postići u prostoru i tražim nove inspiracije.
Ako me pritišću rokovi, prebacim fokus na neki drugi dio projekta koji treba odraditi, a koji ne zahtijeva toliko kreativnog angažmana. To mi često otvori prostor da se ideje „slegnu“.

Što bi promijenila u načinu na koji se kod nas percipira uloga dizajnera interijera u procesu gradnje ili renovacije?

Kod nas se dizajneri interijera često doživljavaju kao ljudi koji ukrašavaju prostor — namještaju jastučiće i odabiru boje. No, dizajn interijera je puno više od estetike.
Dizajner interijera bi trebao biti uključen u projekt od samog početka, zajedno s arhitektima i izvođačima. Tako se mogu na vrijeme planirati funkcionalna rješenja koja su u skladu s potrebama klijenata.

Radiš li nekad namjerno „grešku“ u prostoru da bi ga učinila življim ili osobnijim?

Funkcionalno uvijek projektiram najbolju moguću varijantu, tu nema kompromisa. Što se estetike tiče, tu su dozvoljene varijacije, no ne bih to nazvala greškom.
To je uvijek promišljeno — osmišljeno tako da izgleda nesavršeno. „Greške“ kao što su neusklađeni komad namještaja, asimetrična kompozicija ili detalj koji djeluje kao da „ne pripada“ prostoru zapravo su ono što razbija monotoniju i daje karakter.

Kada pogledaš unazad, koji projekt ti nije samo najdraži, već onaj na kojem si najviše narasla kao dizajnerica — i zašto?

Teško mi je izdvojiti najdraži, no projekt na kojem sam najviše narasla kao dizajnerica bila je renovacija Hodočasničkog centra u Mariji Bistrici.
U taj projekt bila sam uključena od samog početka i sudjelovala u koordinacijama s arhitektima, izvođačima i nadzornim inženjerima. Bilo je puno izazova — prilagodba postojećem prostoru, suradnja s konzervatorima, čak i izbijanje požara tijekom gradnje.
Kroz taj projekt sam naučila kako balansirati između funkcionalnosti, estetike i realnih ograničenja na gradilištu — i to je iskustvo koje me najviše oblikovalo.

‍

Za potrebe fotografiranja dizajnerice korišteni su prostori Trika showroom-a.

‍